|
Japanski dani by RB (8)
Utorak, 05 Srpanj 2011
|
![]() Piše: Ranko Budimir Foto: Marko Basuga Koliko je mogu?e bit Sinjanin i ne dobiti stotine pitanja koja glase: „Kakva im je spiza?“; „Jesu li mršavi zato šta im ništa ne valja za pojist?“; „Ima li tamo išta osim riže?“; „'O?e li ti o?i postat kose od toliko riže?“; pa sve do komentara tipa: „Svaka ti ?ast, ali ja ne bih mogao jist one kukce i baje koje oni jidu...“ Dakle, ajmo razbiti sve predrasude: nema nikakvih kukaca ni sli?noga. Japanci su ljudi koji jedu odli?nu hranu. Druga?iju od naše, ali stvarno odli?nu. Imao sam sre?e probati mnogo nacionalnih kuhinja, i onako, ako bih morao birati jednu koja mi se najviše svi?a, sasvim sigurno i ispred francuske i talijanske bi, barem po mom izboru, bila – japanska. Možda ?e me?u hranom koja ?e biti ovdje spomenuta biti i hrane koja nije isklju?ivo japanska; može biti dijelom kineska, tajlandska, singapurska – ali sve to kombinirano s izvorno japanskom hranom daje okus japanske gastrokulture. Možda je najlakše krenuti od pi?a. Uvriježeno mišljenje da Japanci piju uglavnom sake je poprili?no neto?no. Piju ga, ali ne toliko dominantno. Sake je vino/rakija od riže. Zašto vino/rakija? Zato što je po razini alkohola negdje izme?u. Radi se o pi?u koje je negdje na 17-19% alkohola, dakle, ili kao ja?e vino ili kao blaga rakija. Bezbojno je i relativno bezokusno. Opet, s druge strane, iako nisam veliki ljubitelj alkohola, ne mogu re?i da je loše. Servira se na dva na?ina, hladno ili toplo. Ovo toplo je ?eš?a varijanta zimi – servira se u posudi nakon grijanja. Teško ga je usporediti s kuhanim vinom jer je okus puno blaži, ali recimo da ide u tom smjeru. Hladni sake se uglavnom konzumira ljeti i pije se skroz hladan (iz frižidera). Od drugih alkoholnih pi?a bliskih nama treba napomenuti da Japan ima jako dobre pive. Neke od njih se mogu i kupiti kod nas, neke drugdje po Evropi, neke pak samo u Japanu. Najpopularnije su: Asahi (Dry, Black), Kirin (Ichiban), Suntory (Premium Malts), Saporo (Yebisu) - („oj Saporo, lijepa li si“ – kako netko jednom re?e). Ako želite malo više uživati u lokalnim pivama, sigurno je da se trebate solidno opskrbiti jenima jer je prosje?na cijena 3 dcl to?enog piva negdje oko 40tak kuna. Osim piva i sakea, postoji cijeli niz lokalnih pi?a popularnih u Japanu koje je teško na?i drugdje kao što je Chu-hi. Radi se o laganoalkoholnim pi?ima s vo?nim aromama. Nije baš isto, ali najbliže je trenutno popularnim pivama s dodtakom limuna. Isto tako, Japan raspolaže sa cijelim setom popularnih whiskeya. S obzirom da nisam baš ljubitelj navedenog pi?a, nisam ih probao, ali oni koji jesu, tvrde da se radi o zavidnoj kvaliteti u whiskey kategoriji. Što se ti?e bezalkoholnih pi?a, daleko najpopularniji je zeleni ?aj. Zeleni ?aj raste u Japanu i njegova popularnost je zadivljuju?a. Osim što možete popiti klasi?ni vru?i ?aj, vjerojatno ne postoji proizvod s dodatkom neke arome koji ne postoji i u varijanti sa zelenim ?ajom: kola?i, sladoledi, bomboni, ?okolade, žvake,... Iz ovoga bi se zaklju?ilo da je zeleni ?aj sladak. Ali, nije. Radi se o tome da su svi japanski slatkiši zapravo jako malo slatki. Zašto? Jer slatko nije zdravo. To je duboko ukorijenjeno u japanskoj gastrokulturi, ali o zdravoj prehrani malo kasnije. Zeleni ?aj je i perjanica u hladnim bezalkoholnim pi?ima. U svim du?anima, na aparatima za kupovanje pi?a po ulicama ili bilo gdje gdje možete kupiti pi?e – najve?i je izbor ledenog zelenog ?aja. Ima jednu osnovnu razliku u odnosu na naše ledene ?ajeve – ovo je stvarno ?aj. Plus, nije zaše?eren. Ni najmanje. Radi se o pi?u koje nije ni malo slatko i zapravo ga Japanci piju umjesto vode. Jasno, prodaju se i velike koli?ine vode, ali zeleni ?aj služi za gašenje že?i. Na prvu, imate dojam da pijete nešto bljutavo. Kad se malo priviknete, uvu?e se pod kožu. Za mene, definitivno otkri?e broj 1 u kategoriji pi?a – popio sam toliko zelenog ?aja da se i sam ?udim kako nisam pozelenio (ili jesam?!). Naravno, da ne bi bilo sumnji, sva ostala bezalkoholna pi?a koja mi tu imamo, postoje i tamo. Generalno, sve što mi imamo tu (a da nije baš hrvatski proizovd koji se ne izvozi) može se prona?i i u Japanu. Treba imati na umu da je Tokyo (s Chibom, Kawasakijem i Yokohamom) najve?a urbana prebrojiva zona na svijetu (oko 30 milijuna ljudi; možda u Kairu ili Ciudad Mexicu ima više, ali zbog puno besku?nika i siromašnih ih je možda nemogu?e prebrojati ili procijeniti) i u toj zoni ima za kupiti – sve. Ok, pi?a su tu, vjerojatno sli?no kao i svugdje, samo s nekim lokalnim posebnostima – kao i svugdje. Ono što je lako za uo?iti, prakti?ki nema lokalnih vina (ima ih jako malo) i glavnina vina po du?anima dolazi iz ?ilea, Australije i Španjolske.
Me?utim, hrana je ipak druga?ija. Prva stvar kojom se vodi skoro svaki japanski obrok je – balans. Obrok treba biti uravnotežen i raznolik. U skoro svakom obroku imate: meso, kuhano povr?e, kiselo povr?e, sirovo povr?e, riža (ponekad se može naletjeti i na jaje ili vrlo malu koli?inu krupmira, ali samo ponekad). Dakle, srednjodalmatinska klasika zvana meso, krumpir i kruh ovdje ne postoji. Kruha gotovo uop?e nema („?ega se onda oni najidu?“ – rekli bi neki naši sugra?ani), krumpira tako?er („ih, al nije najlipše malo pola stavit ispe?... aiii, zato i jesu jadni „nako mršavi“). Na moje pitanje zašto nema tih namirnica više dobio sam odgovor: „to nije zdravo“. Zato je tu nezaobilazna riža. Bili ljubitelji riže ili ne, treba biti svjestan jedne stvari: u Japanu se jede druk?ija riža. „Kako riža može biti druga?ija, riža je riža...“ – ?esto sam to ?uo, ali... Postoji oko 4000 poznatih vrsta riže. Neke od najboljih rastu u Japanu. Ove koje se prodaju kod nas u Hrvatskoj su uglavnom jeftine vrste riže koje dolaze iz Vijetnama ili jugozapadne Kine. Iako osobno nisam veliki ljubitelj riže, u Japanu sam postao. Ali, naravno, lokalne riže. Osim vrste, postoji i osnovna razlika u pripremi: Japanci rižu ne kuhaju u vodi – riža se kuha na pari. Postoje aparati, rice cookeri, koji izvana izgledaju kao friteze kod nas. Unutra je posuda u koju se stavi riža i ona se unutra kuha na pari, nije uronjena u vodu. Kombinacija pare i lokalnih vrsta riže daje nekakvu kremastu rižu koja se ne raspada i može je se lako uzimati štapi?ima u obliku malih grumen?i?a. Da, štapi?ima, Japanci koriste štapi?e, pa se eto i vaš autor morao naviknuti na taj na?in uzimanja hrane (nakon 15ak dana usvajanja pravilne tehnike držanja štapi?a, shvatio sam da nije uop?e komplicirano jesti štapi?ima – vrijedi probati). Riža se naj?eš?e servira kuhana, u posebnoj posudici – ili sama ili posuta raznim dodacima (sezamom, algama, krupnim solima).
Isto tako, može se rižu zate?i i u posebnim malim jelima zvanim – onegiri. Radi se o mali jelima koja se kupuju u du?anu kao me?uobrok – radi se o riži unutar koje se nalazi komadi? mesa ili jaja; ili malo zapržene riže s nekim za?inima; ili riža u kojoj se nalazi komadi? ribe i umotana u alge. Oblik tog jela je kao mali sendvi? – kuhana riža se drži kompaktno tako da se jelo dok ga jedete ne raspada. Zgodan me?uobrok, iako sam potpuno svjestan da u Sinju ne bi doživio megapopularnost.
Riža je i neizostavni dio jednog od najpoznatijih jela – sushi. Sushi je najpoznatije japansko jelo izvan Japana i u pravilu naši ljudi ga do?ekaju s ga?enjem. Radi se o komadi?ima sirove ribe (ili lignje, hobotnice, raka), grume?i?u riže i wasabeu (zeleni za?in, vrlo sli?an hrenu po okusu, puno ja?i po intenzitetu). Sushi se servira uz miso juhu (juhu baziranu na soji) i topli zeleni ?aj. Istina, meso je sirovo i možda je najteži dio u pri?i objasniti sebi da vrijedi probati. Kad taj dogovor sa samim sobom obavite shvatite da jedete nešto jako ukusno. Restorana u kojima možete jesti sushi ima dovoljno, i ako ste zainteresirani, nije ih teško prona?i. Cijena prosje?no sushi seta se kre?e oko 1000 jena (60tak kuna) što je cijena prosje?nog ru?ka u Japanu. Naravno, postoje lokacije gdje je sushi puno skuplji, a definitivno najpopularniji sushi restorani se nalaze na Tsukiju – najve?em ribljem marketu na svijetu. Radi se o ribarnici koja je veli?ine solidnog nogometnog igrališta, otvorena samo ujutro (Tsukiji zaslužuje da bude posebna tema jedne kolumne – pa ?e se to i desiti uskoro). Restorani koji se nalaze na Tsukiju izgledaju potpuno opskurno, tijesno, maleno i vrlo neugledno – rade samo od 6 ujutro do 10 ujutro, red se ?eka satima i sushi set košta 3500 jena (oko 250 kuna za doru?ak). Za naše pojmove jako skupo, ali sam doživljaj vrijedi toliko, a i sushi je tu apsolutno besprijekoran jer se radi o ribarnici i najsvježijim mogu?im primjercima ribe – a kod sushija, svježina namirnica ?ini 80 posto kvalitete.
Još jedan primjer autohtone japanske hrane je i riba – fugu. Nekima je možda poznata, nekima ne; zna?ajka ove ribe je što od nje možete – umrijeti. Ok, nije tako strašno, ali ne treba zanemariti i taj rizik. Fugu u sebi ima tetrodotoxin, jaki otrov koji se nalazi u bubrezima i u jednom dijelu kože. Zbog toga pripremu fugua mogu raditi samo specijalizirani kuhari koji znaju kako odstraniti opasne djelove da ne bi otrov iscurio po mesu. Godišnje od fugua umre nekoliko ljudi u Japanu, ali se radi o ljudima koji sami ulove fugu i sami je pripremaju i onda ?esto zbog nestru?nog rukovanja probiju spremnike s otrovom, a da toga nisu ni svjesni. Zna?ajka tog otrova je što u malim koli?inama on djeluje omamljuju?e, pa ljudi koji sami to spremaju vole pustiti malo otrova jer se poslije osje?aju kao u transu. Loša strana pripreme je što ako se prevare i toga iscuri malo više po mesu – onda može imati kobne posljedice. Me?utim, fugu koji se jede u restoranima je potpuno siguran i tu nema ni tragova otrovu. Ipak, zahtijeva stanovitu hrabrost da bi upustili u takvo što. Da li se isplati to probati, neka pri?aju preživjeli... S obzirom na nepresušnost teme o hrani, sa ostalim japanskim specijalitetima (yakitori, yakiniku, takoyaki, okonomiyaki, udon, soba,...) specijalitetima ?emo se pozabaviti i sljede?i tjedan... O autoru: |
Ferata |
Teme |
Vijesti |
Sport |
Fotogalerija |
Videogalerija |
Chagar |








