U dvorani Matice hrvatske u Zagrebu, a u organizaciji Kluba Sinjana, 15.velja?e 2007., predstavljena je knjiga Valtera Firi?a: Sinjska ferata � 'rera', Zagreb 2007. O knjizi je tom prilikom govorio ugledni novinar i publicist Josip �entija. Govor Josipa �entije ve? je objavljen u Cetinskim vrilima, a Ferata ga uz suglasnost autora ponovno objavljuje u cijelosti.

Bilo je to godine devetsto i tre?e...

Izvor: Cetinska vrila   Pi�e: Josip �entija

�

Stota godi�njica Sinjske ferate, slavne Rere, povod je obnoviti uspomene ne samo na znamenitu lokalnu prometnicu izme?u Sinja i Splita, nego i na vrijeme i okolnosti kada je izgra?ena i kad je prometovala. Gospodin Valter Firi? dao nam je svojom monografijom zaista lijep poticaj da se prigodno vratimo, makar i letimi?no, u ono ve? davno Rerino doba da poku�amo do?arati i ljude koji su joj bili suvremenici. Stjecajem �ivotnih okolnosti, ja sam za Reru i osobno bio vezan. Zbog toga ?e ovo �to ?ete pro?itati biti zapravo neka vrsta skladbe u dva stavka, u povodu Rerine stote godi�njice.

Izmr?ene table 

U poznatoj hrvatskoj budnici u po?ast banu Jela?i?u uvodni stih glasi: 'Bilo je to godine devetsto i tre?e�'. Budnica je, kako znamo, skladana u za�arenim dru�tvenim prilikama, kad je onda�nja hrvatska javnost, ogor?ena politikom bana Khuena Hedervaryja, zazivala Jela?i?ev duh da Hrvatima iznova pomogne u borbi protiv ma?arizacije. S obzirom na to da je Sinjska ferata nastala iste godine � 1903., i u vrlo sli?nim okolnostima koje su inspirirale budnicu, mogli bismo mo�da i mi zapo?eti prisje?anje na jubilej istim stihom: 'Bilo je to godine devetsto i tre?e�' koja je kako znamo, bila vrlo burna i po mnogo ?emu zna?ajna godina u op?oj hrvatskoj povjesnici.

Hrvatska je tada bila pod tu?inskim vlastima: jedan je njezin dio bio pod vla�?u Pe�te, drugi pak pod vla�?u Be?a (u okviru iste Austro-Ugarske Monarhije). Podijeljenost zemlje na sjevernu, banovinsku Hrvatsku, i ju�nu, dalmatinsku Hrvatsku, bila je razlogom i motivom glavnih politi?kih bitaka koje su vodili svi hrvatski nara�taji u drugoj polovici devetnaestog i prvoj polovici dvadesetog stolje?a.

Godina 1903. jedna je od �arkih godina u stoljetnoj borbi za narodno jedinstvo, za teritorijalnu i politi?ku cjelovitost, za financijsku samostalnost te za pravo na uporabu hrvatskog jezika u svim javnim ustanovama i na �eljeznici. Sinjska ferata je ve? na samome svome po?etku vrlo znamenit regionalni fragment te op?enarodne borbe. Vrijeme je to kad se u sjevernoj Hrvatskoj, u Zagrebu, Zapre�i?u, Kri�evcima i drugdje , �estoko prosvjeduje protiv slu�bene prevlasti ma?arskog jezika u javnim ustanovama i u �eljezni?kom prometu. Ma?arske kraljevske �eljeznice (Magyar kiralyi Allamvasutak) bile su klju?ni simbol ma?arske prevlasti nad Hrvatskom.

Borba za javnu uporabu hrvatskog jezika na �eljeznicama bila je, me?utim, samo jedan od vidova op?e politi?ke borbe koju su vodili tada�nji nara�taji, i koja je zavr�ila upravo odlaskom Khuena Hedervarya s banske stolice u Zagrebu. Te godine na�a Rera jo� nije bila ni krenula iz Splita prema Sinju, a prosvjedi su i ovdje izbili, gotovo na cijeloj njezinoj tek izgra?enoj trasi. Upravo zbog jezika! Autor Firi? donosi citat iz izvje�?a koji je tih dana donio Narodni list, upozoriv�i kako je neposredno prije otvorenja pruge, izostala radost, a: '�uzrujanost po?inje rasti danomice. Na nekim mjestima tu?inski su natpisi ve? posve izmr?eni. Oru�nici moraju paziti na svaku tablu� U zadnju subotu /prije sve?anog otvorenja/ � uz grobni muk bija�e otvorena �eljezni?ka pruga Sinj � Split. Silni oru�ni?ki aparat bio se je ve? mnogo prije postavio za ?uvanje protunarodnih tabli�' (Valter Firi?, Sinjska ferata � 'rera', str.25).

Austrijske su vlasti u Hrvatskoj, po istome obrascu po kojem su postupale ma?arske vlasti u Slavoniji, odlu?ile da natpisi na tek izgra?enoj pruzi Split � Sinj budu na njema?kom jeziku. Imena postaja (�tacija, kako su ih ljudi u �argonu nazivali), kao i table s tehni?kim upozorenjima � trebale su biti ispisane i istaknute na njema?kom jeziku. Narod ih je uo?i otvorenja pruge u ogor?enju uni�tio, ili, kako je to so?no kazano u onda�njem novinskom izvje�?u: 'narod ih je izmr?io'.

Neodr�ivo je ono �to je nemogu?e

U uvjetima politi?ki i upravno podijeljene Hrvatske, narod je disao jednim duhom. I na sjeveru i na jugu, i na istoku i na zapadu ve? tada geografski ocrtane hrvatske 'kifle', te�nje za slobodom i dr�avnom samostalno�?u bile su jednako sna�ne i ustrajne. Posvuda je isticano pravo naroda da javne ustanove i promet u njima, budu obilje�eni narodnim, hrvatskim jezikom, te da se u financijama tu?a ruka skine s hrvatskog d�epa! Pro?i ?e, me?utim, gotovo stotinu godina dok se ostvare ti 'narodni zahtjevi'. Stjepan Radi? i Vladko Ma?ek sa�eli su ih dvadesetih i tridesetih godina u geslo: 'Moja lisnica u mom d�epu, moj apu�ka o mom ramenu!', a mnogo desetlje?a poslije hrvatski prolje?ari u parolu o '?istim ra?unima'. Navedeni programi i ciljevi sustavno ?e biti ostvareni tek potkraj dvadesetog stolje?a u nezavisnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj.

U kakvim je prilikama u po?etku dvadesetog stolje?a, u doba nastanka na�e Rere, �ivio hrvatski narod na sjeveru i na jugu Domovine, sa�eto je i sna�no izlo�io Juraj Biankini pred zastupnicima Carevinskog vije?a u Be?u, upravo u prosincu 1903. godine: 'Jo� vi�e nego u Bosni i Hercegovini udara mi u o?i bezumnost na�ih dr�avnika pri ne?uvenoj politici koja se ve? preko tri decenija tjera u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Ne samo �to Dalmacija nije zdru�ena s Hrvatskom, kako to zahtijevaju i sami nagodbeni zakoni, nego se ondje jo� tjera takva politika, koja ravno vodi do dr�avno � pravno � narodnog i gospodarskog uni�tenja, te narod u�asno ogor?ava i zgra�a. Dalmacija sve vi�e ekonomski nazaduje, jer nema one jedine �eljezni?ke sveze preko Hrvatske, koja bi mogla spojiti zemlju s Monarhijom i strategi?ki ju osigurati. Pu?anstvu 97% hrvatskom nare?uje se u svim c.k. uredima Dalmacije talijanski i njema?ki. Osiroma�ivanje i iznarodivanje � to vam je, moja gospodo, jezgra politike na�e Monarkije u Dalmaciji� Hrvatska je najcrnji list nepravednosti i neharnosti u povijesti Habsbur�ke Monarkije�' (cit. Prema: Janko Ibler, Hrvatska politika 1903., Zagreb 1914., str.249.).

Austro - Ugarska je u to doba gradila lokalne prometnice, ali ne one koje bi povezivale hrvatske zemlje, i koje bi napokon, kako ka�e Biankini, i samu Monarhiju 'strategi?ki osigurale'. (U Zagreb se u to doba iz Splita i�lo preko Trsta, ili Rijeke. To je bila hrvatska stvarnost!). Ova Biankinijeva vjerodostojna dijagnoza stanja izre?ena je upravo dva mjeseca nakon �to je Sinjska ferata pu�tena u promet.

Solidarnost koju su onda�nji hrvatski nara�taji na sjeveru iskazali u prosvjedima protiv uporabe ma?arskog jezika na �eljeznicama i u javnom �ivotu, i na jugu, u Krunovini Dalmaciji, protiv dominacije njema?kog i talijanskog jezika na tek izgra?enoj 'ferati', ta ?e solidarnost, prema tvrdnji povjesni?ara Janka Iblera, ostati zauvijek najuznositijom pojavom u ovoj burnoj godini 'devetsto i tre?oj'.

Stanje koje je opisao Juraj Biankini ve? je upu?ivalo na krupne zaklju?ke o neodr�ivosti te o mra?nim izgledima za budu?nost Austro-Ugarske Monarhije. Ante Trumbi?, drugi hrvatski zastupnik u Carevinskom vije?u u Be?u, koju je godinu poslije oti�ao i korak dalje, pa je u svom Sutonu Austro-Ugarske Monarhije, na temelju vlastitih iskustava i zapa�anja, Biankinijevu dijagnozu preobli?io u kona?nu prognozu, u obliku izreke iz rimskog prava, utvrdiv�i: Impossibilia nemo tenetur! tj. Neodr�ivo je ono �to je nemogu?e!

U takvim okolnostima onda�nje Hrvatske, izgra?ena je na�a uskotra?na �eljeznica u du�ini od 45 km. Bio je to jedan od posljednjih javnih pothvata umiru?e austrijske Carevine. Sinjska ferata bila je zami�ljena kao dio ve?e i �ire �eljezni?ke mre�e koja bi srednju Dalmaciju povezala sa zapadnom i sredi�njom Bosnom, dakle, sa zemljom koja je stolje?ima, sve do na�ih dana bila maternicom hrvatskoga puka. Pruga prema Sinju bila je izvorno zami�ljena kao odvojak od te �ire mre�e, da bi na kraju ostala jedini fragment planiranog prometnog sustava bosansko � dalmatinskih �eljeznica. Sve o tome kako je nastala i kako je kao takva opstala govori nam vrijedna spomen knjiga Valtera Firi?a.

FERATA U MOM SJE?ANJU

Dopustite mi da o Reri iznesem ne�to iz posve osobne perspektive, kao �to sam uostalom najavio na po?etku ovoga osvrta Bilo je to godine�

Malo je danas �ivih ljudi iz sinjskoga kraja koji pamte feratu iz prve polovice njenog vijeka od nepunih �ezdeset godina. Voljom Providnosti ja, evo pripadam skupini onih koji su je do�ivjeli u drugoj polovici njenog vijeka, od tridesetih pa do njezinoga kraja, po?etkom �ezdesetih.

Ro?en sam kad se ferata primicala svome tridesetom ro?endanu. A ro?en sam tik pokraj njezina kolosijeka u Brnazima. Prvih petnaestak godina pro�ivio sam u vrlo bliskoj obiteljskoj i prostornoj vezi s njome. Zbog toga, sve �to ?u ovdje o vlastitom do�ivljaju ferate iskazati, bit ?e mo�da i sentimentalno, mo�da i previ�e osobno, pa vas molim da mi na tome ne zamjerite.

Sinjska ferata u mojemu je sje?anju ne�to poput ku?ne uspomene. Ona je gotovo doslovce �eljeznica iz moga djedovskog i o?inskog dvori�ta. Za odrasle u obitelji bila je izvor rada i zarade za �ivot, a za nas djecu trajan povod dvori�ne strke i veselja. Sve �to mi se u djetinjstvu zbivalo, zbivalo mi se pod prozorima obiteljskog doma, tik uz feratu. Obiteljska ku?a moga pradjeda Ivana i djeda Ante nalazila se u Brnazima, u podno�ju Strane, brijega koji se prote�e od Pavi?a nebesa do Bori?a, kako smo nekada nazivali malu borovu �umu na kraju brijega kod Kukuzovca. Upravo je jugoisto?nim podno�jem toga brijega, izme?u Brnaza i Rado�i?a 1903. izgra?ena trasa ferate. Kolosijek je doslovce pro�ao preko dvori�ta djedove prizemne nastambe. To je zapravo bila vi�e koliba, nego ku?a u pravome smislu rije?i. Krov joj nije bio ni od kamenih ni od glinenih plo?a, opeka, kupa (po venecijanski), nego do odrezaka trske, to jest od �evara, kako je u doba mleta?ke vlasti u sjevernoj Dalmaciji svijet nazivao taj gra?evinski materijal. Na�i su ubogi preci pokrivali i pregra?ivali svoje skromne nastambe upravo �evarom, pa se za takve ku?e govorilo da su od �evara ili �evarate ku?e. I kad je 1903. kroz selo po?ela prolaziti dotad nevi?ena ?eli?na grdosija, iz koje su ?etiri puta dnevno rigale ognjene iskre, dogodilo se ono �to se moralo dogoditi: jednog ljetnog dana slap iskara iz dimnjaka lokomotive pao je na �evarat krov djedove nastambe i ona je za?as izgorjela. Ne znam to?no godinu kad se to dogodilo, ali iz obiteljske predaje zaklju?io sam da je to moglo biti ve? u prvim godinama ferate, svakako prije Prvog svjetskog rata.

Djedu su, dakako, tada�nje Austrijske �eljeznice isplatile od�tetu, a on je onda tim novcem izgradio pravu ku?u, ne�to podalje od pruge, na lokaciji do koje iskre iz lokomotive nisu dopirale, ?ak i kad bi ih bura s Kame�nice raznosila.

U onoj nastambi uz prugu, �to je uni�tena u po�aru, rodili su se prvi potomci djeda Ante, me?u njima i moj otac Stipe, kasniji �eljezni?ar, ?ovik od ferate ciloga svog �ivota. To?nije, ondje se rodila prva polovica Antinih sinova i k?eri, od ukupno njih �esnaestero, od kojih je na �ivotu do zrele dobi ostalo devetero. Djed je Ante uz novoizgra?enu ku?u prislonio potom jednu manju, potleu�icu, koju su svi u velikoj i razgranatoj obitelji zvali ku?om, to jest ku?icom. Ne znam kakvu je stvarnu svrhu djed bio namijenio ku?i, ali ?im je bila ozidana postala je prava i doslovna ra?aonica. U njoj je baka Pera iz roda �imi?a iz Glavica, nastavila ra?ati svoju brojnu djecu. A kad su stigle prve nevjeste, Luca, Kata, Matija, �ima, ku?a je postala prometnija: u njoj su ra?ale i svekrva i nevjeste. U njoj sam se i ja rodio.

Tako je, stjecajem okolnosti, od pojave ferate uz djedovo dvori�te, poslije po�ara �to ga je prouzro?ila, izgra?en novi dom velike djedove obitelji, a uz dom jo� i pravo porodi?no rodili�te u kojem je moja majka Luca bila glavna babica jer je bila prva nevjesta u domu �entijinih.

Ferata ?e utjecati i na daljnju na�u sudbinu novim doga?ajima koji su uz nju bili izravno povezani. Na po?etku Drugog svjetskog rata, ve? u ljeto 1941., okupacijske vlasti Talijanske vojske izgradile su na podvornicama moga oca Stipe i strica Joze pravu i doslovnu vojnu tvr?avu � tri bunkera i baraku za smje�taj pedesetak vojnika. Objekt je bio izgra?en uz samu prugu nasuprot na�im ku?ama, tridesetak metara zra?ne linije podalje od njih. Prakti?ki su stara djedova ku?a, i nove nastambe koje su uz nju dogra?ene, pa i ku?a moga oca, s druge strane pruge, bile u '�ici', kako se tada govorilo, to jest, u u�em sigurnosnom pojasu �to su ga talijanski vojnici izgradili kao svoj glavni stra�arski punkt na pruzi od Sinja do Klisa, da bi prugu za�titili od eventualnih diverzija i napada partizana iz Mosorskoga i Dinarskoga partizanskog odreda. Sve do 8. rujna 1943. talijanski su vojnici odlazili prema Dicmu i Dugopolju na izvi?anje i ?uvanje pruge. Ali na vijest da je Italija kapitulirala, �urno su se spakirali i oti�li prema Splitu. Sutradan je pak iz Sinja krenula njema?ka vojska, jedinice divizije 'Prinz Eugen', koje su se prethodno bile zra?nim mostom od Mostara prebacile na Piket. Neke su na�e obitelji prethodne no?i pobjegle, pa smo sutradan promatrali iz Donjih Glavica kako nestaje u plamenu i dimu sve ono �to je na na�em imanju bilo nastalo uz feratu i �to je dijelom �ivjelo od nje. Prethodnice njema?ke vojske, �to je prodirala prema Splitu, po?ele su pucati i paliti sve nauzgoru oko napu�tene talijanske utvrde, procijeniv�i da bi tu mogle nai?i na prvi otpor u svome prodoru prema Splitu. Tako je poslije ove pohare ferata i sve uz feratu, oko na�ih ku?a opustjelo do jeseni/zime 1944./45., to jest, do kona?nog oslobo?enja Sinja i Splita, kada se Rera ponovno oglasila, ovog puta svojim u?estalim kliktavim zvi�ducima od Rupotine do Sinja. �ivo se sje?am prvoga velikoga zbora �to su ga u zimu 1945. usred Brnaza bile sazvale partizanske vlasti, na kojemu je Petar ?olak, glavni govornik, izgovorio jednu od niza gromkih parola kojima je navje�?ivao sretnu i bezbri�nu budu?nost. Rekao je doslovno: 'Narode, ne?e vi�e biti ni poreza, ni financa, ni �andara. Sve ?e biti va�e. I feratom ?ete se voziti besplatno!'

Ferata je, dakako, obnovljena i vozila je. No samo su prve vo�nje bile besplatne.

Ljudi su se u prvo vrijeme katkada znali �aliti s ?olakovom najavom d�abaluka na ferati. Sjetili su ga se kad je 1962. Rera kona?no stala i za�utjela pa su so?no narodski prokomentirali: 'Bogme je ?olak imao pravo, nema vi�e ni pare za feratu!'

Kad ka�em da sam sa Sinjskom feratom bio povezan obiteljski i prostorno, onda to zna?i jo� i ovo:

Moj otac Stipe, od mladosti do umirovljenja bio je �eljezni?ar, bio je ?uvar pruge, ili vakter, kako se tada govorilo, prema nazivlju iz austrijskih vremena. Radio je na dionici pruge od Klisa do Mravinaca i Solina, a obitelj je �ivjela u Klis-Kosi; potom je bio slu�benik na postajama u Solinu i Splitu, a na kraju u Sinju. ?esto me vodio sa sobom kad je obilazio prugu, osobito kad bi bile dozrele smokve i drugo vo?e na zemlji uz feratu.

Prve vo�nje do�ivio sam kad sam s ocem subotom ili nedjeljom iz Splita i Solina odlazio na djedovinu u Brnaze. Stotine sam puta kroz prozor iz ferate radoznalo upijao uzbudljivu �koljku Rupotine, a s Klisa onu uvije ?arobnu sliku Splita, mora i Bra?koga kanala� A onda, poslije Klisa, uvijek izazovne i tajanstvene kamene predjele oko Dugopolja, Koprivna, Prosika, Dicma, Mojanke i Kukuzovca. Pa onda uvijek iznova do�ivljavao uzbu?enje i radost u brzoj zavr�noj vo�nji kroz Brnaze, prema �tanciji u Sinju.

Kad je otac premje�ten na slu�bu u Sinju, perspektiva mi se ferate, naravno, promijenila, jer mi je postala ?ak bli�a, nekako jo� prisnija. Svaki njezin prolazak kroz Brnaze prema Splitu, pokraj ku?e koju je otac sazidao prije povratka u rodno selo, u meni je uvijek iznova izazivao ?e�nju za jugom, morem, za Radunicom u Splitu, gdje sam proveo prve godine djetinjstva, s djecom lu?kih radnika, fakina i �eljezni?ara, koji su radili na stanici i u splitskoj luci, a �ivjeli upravo u Radunici. Svaki je predve?ernji povratak ferate iz Splita, u mom srcu izazivao pravu radost, jer je strojovo?a ?estom svirkom lokomotive ogla�avao svoj povrata u Sinj. Meni se to uvijek ?inilo veselim ogla�avanjem ferate na povratku u njezin pravi dom, pa sam se tim zvi�ducima radovao kao nekoj predve?ernjoj muzici, ne znaju?i da strojovo?a zapravo upozorava svijet da prugu ne prelaze nesmotreno. Jer, znalo je biti i nesre?a i nezgoda, u kojima bi stradale i ovce i magarad, a katkada i ljudi.

I to se doga?alo. Na desetak prijelaza kroz Brnaze, od Budimira, Vu?kovi?a i �abi?a do Ivi?a i �entija, nije bilo brklje, nego samo Andrijini kri�evi s upozorenjem 'Pazi na voz!', prema slu�benom jeziku Jugoslavenskih dr�avnih �eljeznica.

Nezaboravni su i ljudi iz sela koji su radili na ferati, kao pru�ni radnici. predvodio ih je Janko Ivi? Masteli?, ?ovjek iz prvoga susjedstva, rastom nizak, ali vrlo �ivahan. Radni kumpanjon moga oca. Kao predradnik svakog je jutra poslije odlaska ferate prema Splitu, sa svojim radnicima gurao malo otvoreni vagon, ustvari radnu platformu, nazvanu vaguncin, s alatom za odr�avanje pruge: lopate, ?eki?e, krampove (ma�kline), poluge (?uskije)� I�li bi prema Dicmu i popravljali �to je trebalo popraviti na pruzi. Na povratku kroz Brnaze Janko je autoritativno, s rukom na ko?nici, upravljao vaguncinom, koji se prema Sinju spu�tao silom inercije, i svaki put bi i on i radnici radosno dozivali i pozdravljali svakoga tko bi se zatekao na pje�a?koj stazi uz prugu. Kad bi se pak iz Sinja sam vra?ao prugom do svoje ku?e usred Brnaza, neumorno bi uvijek ne�to pr?kao oko �ina i pragova, brinuo se da pruga bude uredna, da svaki kamen?i? iz naslaganoga tucanika (�kalje) bude na svome mjestu, da gornji stroj pruge bude skladan, cakum-pakum, kako se govorilo. ?inio je to i �akama i nogama pa su se seljani ?esto znali �aliti s Jankom, pitaju?i ga pla?aju li mu dr�avne �eljeznice posebno za cipele koje tom svojom neumornom skrbi za prugu nemilice haba.

Svijet je �ivio uz feratu i s feratom, a mnogi nami?u?i od nje pla?u za �ivot. Za �ivot siroma�ki, jednostavan, trudan, ali uznosit. Od ku?e se samo u nu�di odlazilo. Zato je ferata na razli?ite na?ine slu�ila ljudima, a oni njoj. Kakva god da je bila, od po?etka, pa, mogli bismo re?i do svoga kraja, ipak je bila odre?eno sredstvo moderniteta. Preko nje je strujao i dolazio za ono vrijeme dinami?niji, br�i i raznovrsniji �ivot. Njome se odlazilo u Split kao u pravi grad, odlazilo se na splitski Pazar, ali i na zabave i provode kakvih u Sinju nije bilo. Odlazilo se na Hajdukov plac kraj Plinare, osobito kad bi Hajduk igrao sa svojim velikim takmacima. Poslije Drugog svjetskog rata mi smo gimnazijalci i druga sinjska mlade� u velikim skupinama znali feratom odlaziti na utakmice u Split, i radosno se vra?ali kad bi Hajduk pobijedio�

Ferata je za svijet koji je �ivio uz njezine tra?nice bila i orijentir u vremenu: zvono s Crkve Gospe Sinjske ?uli smo kad bi zvon do nas donosile sjeverne struje sa Svilaje. Jutarnji pak zvi�duk ferate uvijek je to?no ogla�avao zoru, a ve?ernji, na povratku iz Splita, da je vrijeme kada djeca i perad moraju na po?inak�

Za nara�taje koji su �ivjeli u doba ferate sve je ovo ve? dalek pro�lost. A za ovaj novi svijet, koji je odrastao poslije �ezdesetih, feratina satnica i sve �to je uz nju vezano, pripada sada ve? pro�lom svr�enom vremenu, vremenu na�ih predaka. Pa ipak, ferata je opstala u svakida�njem govoru ljudi koji i danas �ive uz nekada�nju prugu, premda su se rodili poslije. Kad mladi ljudi �ele nekoj livadi, nekoj njivi, ili �umarku odrediti to?an polo�aj, jo� spontano spominju staru �eljeznicu pa ka�u: 'Dolje, ispod ferate�', ili 'Tamo, povi�e ferate�'. Od ferate pak ostala je samo trasa bez tucanika, koja danas slu�i kao seoski put prema Sinju. Samo stariji mo�da i danas na tome putu, kad njime prolaze, ?uju fantomske zvi�duke Sinjske rere.

Djedovi i o?evi dana�njih nara�taja putovali su feratom do Splita dva i pol sata. Dana�nji nara�taj udaljenost do Splita svlada za dvadesetak minuta. Oni mla?i i nestrpljiviji stignu mo�da i prije, ako imaju bolji automobil i ako voze lu?e. Jer vjerojatno misle da su bolji gospodari vremena, no �to su bili njihovi pretci iz doba ferate. Samo Providnost zna koliko se u tome varaju.

U svakom slu?aju, lijepo je ve?eras biti ovdje i do�ivjeti da su nam Klub Sinjana i gospodin Firi? sa svojom monografijom, pru�ili prigodu da svi zajdeno sudjelujemo u prisje?anju u po?ast Sinjskoj ferati � Reri, koja nam svima ne�to zna?i, bez obzira na na�e godine i mjesta boravka.

�