Autor: Ranko Budimir

Nakon Bangalorea, na red je došla – Goa. Goa nije grad, Goa nije ni država unutar Indije; Goa je regija na središnjem dijelu zapadne obale Indije – izlazi na Arapsko more. Dakle, radi lakše orijentacije, Gou možemo zamisliti nešto sli?no kao što je kod nas Makarska rivijera.

Goa je poznata kao partijanersko središte koje je prije nekih desetak godina bilo naširoko poznato po poprili?no razularenim no?ima u kojima je bilo svega, a ponajviše jakih indijskih opijata. Klima i tlo u okolici je pogodno za uzgoj raznih biljaka, tako da je taj dio Indije bio poznat po opijumu. Istina je da su se najja?i takvi party-ji doga?ali na oto?i?ima ispred same obalo Goe, ali ni samo kopno nije bilo pošte?eno toga. Primijeti se da prethodne re?enice pišem u prošlosti iako zapravo ne znam da li ti doga?aji pripadaju prošlosti. Doma?ini s kojima smo pri?ali tvrde da jest; iako, nekih opipljivih razloga za to vjerovati – ne nalazimo.

Uglavnom, da se maknemo s mra?nih dijelova nedavne prošlosti dragulja indijskog turizma, vratimo se onom što je tu dobro. Naš dolazak je po?eo slijetanjem na jedan mali, usred nekih brdašaca smješten, aerodrom. Bilo je teško vjerovati da je to ozbiljan aerodrom jer kad avion sleti na pistu negdje na sredini piste se upali zeleno svjetlo za cestu koja je okomita na pistu i krenu prolaziti automobili i motori. Pista nema paralelnu traku za avione tako da se po pisti morate vratiti do aerodromske zgrade što zna?i da u avionu ?ekate još nekoliko aviona da sleti i onda dobijte dozvolu da krenete prema parkirnom mjestu vašeg aviona. Na jednu stvar smo bili upozoreni u startu – u Goi nema žurbe. I, prva situacija – istina. Zatražimo taxi do našeg hotela, ?ovjek nas uljudno sasluša, kaže da ide po klimatizirano auto i ode. Nakon 20 minuta dod?e drugi i kaže nam da mu je prvi prenio poruku i da on sad ide po auto za nas. Nakon sljede?ih 20 minuta dolazi tre?i i ponovi pri?u od svog prethodnika. Naš, sad ve? nervozni, indijski kolega krene ponovo pregovarati na šalter za taxije i dobije odgovor da ne bude nestrpljiv, da ?e ?ovjek do?i ako je rekao. Nakon sljede?ih 30 minuta (?!) dolazi naš auto i kre?emo prema hotelu. Hotel je udaljen nekih 40tak kilometara, me?utim, vožnja ovim dijelom Indije je ipak ugodnija nego gradskim ulicama megalopolisa kao što su Bangalore ili Kolkata. U prijevodu to zna?i da ne vrištite svakih dva kilometra misle?i da su vam to zadnji trenuci, nego to ovdje radite svakih 5 kilometara; a možda vam i ne budu oba bubrega izbijena do dolaska na krajnju destinaciju. Zadnji kilometri prije našeg hotela nas vode kroz naselje uz more. Svako imanje je poprili?ne površine, zaraslo u šumu divljih palmi – zamjerka opet ide na dvije iste stvari: infrastrukturu i sme?e. Previše ga je za jednu turisti?ku zonu.

Prva slika prave Goe nas je do?ekala odmah po izlasku iz hotela. Malo nakon kompleksa kojem pripada naš hotel naišli smo na ribarske nastambe – ku?ice u kojima žive ribari i njihove familije, zajedno s doma?im životinjama koje uokolo potpuno slobodno i nezainteresirano tr?karaju. Uglavnom se radi o crnim svinjama koje se jako aktivno igraju s lokalnom djecom. Hodaju?i kroz te nastambe nailazimo na ogra?ene prostore mrežastom ogradom i natkrivene ne?im sli?nim. Unutra se, na podu, nalaze pravilno poredane – ribe. Ribe su o?iš?ene, dobro posoljene i ostavljene na suncu da se osuše. Moja prva misao je bila: zašto suše ovoliko ribe? Ubrzo sam shvatio svu glupost svog pitanja: naravno da ti ljudi nemaju nikakve frižidere ni hladnja?e i da na temperaturi od 37 stupnjeva jedini na?in ?uvanja ribe je sušenje. O tome kako ?iste tu ribu prije sušenja nije trebalo puno naga?ati. Djeca sjede uz hrpe ribe i rukama vade riblje iznutrice i odlažu ih na hrpu pored sebe. Ma?ke i ptice koje kruže uokolo o?igledno o?ekuju gozbu.

Nakon prolaska kroz zonu života lokalnih ribara pred nama se otvara prekrasna duga?ka pješ?ana plaža. S obzirom da je more sa zapadne strane, scene zalaska sunca u more ostavljaju bez rije?i. Pred tim prirodnim ljepotama teško se može ostati ravnodušan – u ravnodušnost vas može jedino vratiti ?injenica da se niste dovoljno udaljili od mjesta gdje se ?isti i suši riba. Dakle, ako izuzmemo osjetilo njuha – jako atraktivno. Prostor Južne Goe, u kojem se nalazio naš hotel je mirniji. Puno manje turista nego na Sjeveru, ljepše plaže, manje barova i restorana – mjesto za mirniji odmor.

Dan poslije, kad se ukazala prilika, krenuli smo na sjever – cilj Sjeverna Goa. Parijtanerska meka ima nekoliko zanimljivih stvari: svi natpisi su na indijskom i – ruskom. 90% neindijaca su Rusi. Ono što je dodatno zanimljivo – svi konobari i prodava?i pri?aju ruski.

Dobra stvar koju nau?ite na takvim mjestima je – cjenkanje. Štogod kupujete, sve ima prenapuhanu cijenu. Radi se o dobro poznatoj stvari ljudima koji su putovali po Bliskom Istoku. Stranci su obi?no neizmjerno sretni i ponosni kad spuste originalnu cijenu za 30%. Tada vidite smješak na licu i prodava?a i kupca. Jasno je da su oba zadovoljna, ali po reakciji prodava?a, jasno je tko je pobjednik u toj pri?i. Ako ste majstor u cjenkanju, možete do?i do 50% cijene. Me?utim, ako ste Indijac, i još k tomu majstor, kao što je bio naš kolega, onda ste u stanju kupovati stvari i za 10% cijene od originalno definirane. Metode pregovaranja koje tu možete pokupiti su vrhunac pregovara?ke vještine – mimika, gestikulacija, uvrije?enost, mrzovoljnost, smješkanje...

Još jedna zanimljiovst može privu?i pažnju ljudima s naših prostora: naime, postoje du?ani i resstorani koji u svojim nazivima imaju ime – Tita. Da, bivšeg predsjednika naše bivše države. Zapravo je on jedan od razloga zašto ?e neki prepoznati odakle smo i pri spomenu Croatia, samo rijetki znaju gdje je to. Oni koji znaju, znaju da je bila dio Jugoslavije i da je tamo ro?en Tito. Stara provjerena pre?ica do prepoznatljivosti Hrvatske – Šuker – u ovom slu?aju ne radi. Šuker je samo dobro igrao nogomet, a ne kriket – dakle, nemaju pojma tko je. Uostalom, za njih je nogomet ionako nekakva gladijatorska igra u kojoj ima puno guranja i fizi?kog kontakta; a pravi muški sport je kriket. Pogotovo ona vrsta utakmica (Test Match) koja se igra u trajanju od 5 dana, od 9 do 17, s pauzama za ru?ak i ?aj (?!?!).

Da bi se do?arao dašak atmosfere s plaže u North Goa, dovoljna je samo jedna sli?ica. Dok su moji kolege se kupali u moru, ostao sam na plaži da pripazim na stvari. Tada mi je prišao jedan Indijac i ponudio me cigaretama. Kad sam mu rekao da ne pušim, izvukao je bocu viskija i pitao me ho?u li popiti malo. Kad sam mu rekao da ni ne pijem viski, s ?u?enjem me pogledao i pitao: A zašto si ti uop?e onda došao ovdje??

Ranko Budimir, Sinjanin ro?en 22. studenoga 1977. Diplomirani inženjer matematike - PMF Zagreb. Radio: u izdava?koj ku?i Element d.o.o kao urednik znanstvenog ?asopisa; u PBZ-u na projektima u PBZ Investu; u Hypo-Alpe-Adria Group; u Card Processing Centeru, kao Data Analyst, kao konzultant za kreditne kartice, kao Head Deputy of IT Service Departme, a od 2009. kao Customer Project Manager u tvrtci Ericsson Nikola Tesla. Po prirodi posla nerijetko
na putovanjima - neka od tih zapažanja podijeljena ve? na stranicama Ferate...

Ranko trenutno boravi u Indiji.